Postoje pojedini trenutci srece kada se stvarno zanesemo,mozda i previse...uopste ne mislimo na druge stvari.Sretni smo i osjecaj je divan.Ti trenutci donose ono najljepse,a to je zaborav.Zaboravljamo na sve probleme,tugu,zivot.Preplavljeni smo osjecajima radosti koji nas ispunjavaju i vode.Ali u jednom trenutku shvatimo da smo se previse zanijeli.Previse smo uzivali u tome ne misleci na ostale stvari i onda odjednom tonemo.Nesto nas dotuce pa bilo to neko tudje djelo ili necija rijec nas povrijedi,neciji pogled nas zaledi,razocaramo se u sve postojece.Hodamo naprijed ne znajuci ni gdje idemo ni kako....ali jednostavno moramo.Moramo nastaviti hodati iako nas svaki korak boli i lagano ubija,iako je svaki korak nova stepenica ka dolje.

I dalje sam na neki nacin zarobljen u osjecajima.Osjecam da me stiscu unutra.Ponovo identicna melodija kao i sinoc.Vraca me u daleku proslost.Mozda je ona i glavni krivac za sve ovo ali ne mogu si pomoci,moram je slusati i slusati.....
Mislim da mi je pomalo i dojadilo buditi se svako jutro sa istim mislima u glavi,s jednim te istim snovima,s istom melodijom koju neprestano slusam....i na kraju se sve svodi na jednu stvar...tebe.

Pokusao sam te dosta puta izbaciti iz svog malog svijeta,koji cak i meni trenutno ide na zivce,nervira me.Svaki dan osjecam da sam sve blize i blize cilju...blize da te izbacim iz svog svijeta i onda se ti samo stvoris tu,kao da unaprijed znas sve sto ce se desiti ovih trenutaka.Jednostavno mi ne dozvoljavas da te u potpunosti izbrisem.Ponekad pomislim da me citas kao knjigu ciji kraj vec znas unaprijed,da znas sto ces mi tacno reci kako bih njegovao svoju bijednu nadu koja svakim danom sve vise i vise nestaje,tone zajedno sa mnom.....i opet se vracamo tebi.Ne dozvoljavas ni meni ni nadi da potonemo u vjecni zaborav........