Jedan od najboljih glumaca danashnjice;)

Hopkins je rođen u Margamu, Port Talbot, Wales, kao sin Muriel Anne i Richarda Arthura Hopkinsa, pekara.[1] Bio je loš učenik. Usamljenik s disleksijom, otkrio je da će se lakše pronaći u umjetnosti, kao što su slikanje i crtanje ili sviranje klavira. 1949., kako bi mu usadili neku disciplinu, roditelji su inzistirali da pohađa Jones' West Monmouth Boy's School u Pontypoolu, Wales. Ostao je tamo pet semestara i prebacio se na Cowbridge Grammar School u Cowbridgeu, Wales.
Na Hokpinsa je utjecao i ohrabrio ga da postane velški glumac Richard Burton, s kojim se upoznao s 15 godina. Upisao se na Welsh College of Music and Drama u Cardiff na kojem je diplomirao 1957. Nakon dvogodišnje vojne službe, preselio se u London gdje je postao vježbenik na Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti.1965., nakon nekoliko godina u kazalištu, opazio ga je sir Laurence Olivier, koji ga je pozvao da se pridruži Kraljevskom državnom kazalištu. Hopkins je postao Olivierov zamjenik i upao kao zamjena kad je Oliviera uhvatila upala slijepog crijeva tijekom produkcije Plesa smrti Augusta Strindberga. Olivier je kasnije napisao u svojim memoarima, Confessions of an Actor, "Novi mladi obećavajući glumac zvan Anthony Hopkins me zamjenjivao i odigrao ulogu Edgara kao mačka s mišom u zubima."[2]
Unatoč uspjehu u Državnom kazalištu, Hopkinsu je dojadilo ponavljanje istih uloga pa se htio okušati na filmu. 1968. je dobio priliku u filmu Zima jednog lava igrajući Richarda I., zajedno s budućim Jamesom Bondom, Timothyjem Daltonom, koji je glumio Filipa II. od Francuske.
Iako je Hopkins nastavio nastupati u kazalištu postupno se udaljivao od njega kako bi postao afirmirani televizijski i filmski glumac. 1967. je ostvario televizijski debi u televizijskoj drami A Flea in Her Heart na BBC-u. Od tada se nastavila njegova duga karijera u kojoj je zaradio mnoge komplimente i nagrade.
Izjavio je kako mu je uloga Burta Munroa, kojeg je portretirao u filmu iz 2005., Legenda o motoru, najdraža u karijeri. Primijetio je kako je mu je ista uloga bila najlakša koju je ikad odigrao jer obojica muškaraca imaju slične poglede na svijet.[3]
2006. je dobio Nagradu Cecil B. DeMille, odnosno Zlatni globus za životno djelo.Hopkins je poznat po pripremama za uloge. U intervjuima je priznao da jednom kada se posveti projektu, spreman je prijeći preko svojih rečenica koliko god puta bude potrebno (ponekad i više od 200 puta) sve dok mu one ne počnu zvučati prirodno, kada ih "može izgovoriti bez razmišljanja". Iako sam sebi dopušta poneku improvizaciju, to ga je dovelo u sukob s redateljima koji se drže scenarija. Hopkins je rekao kako nakon dovršetka scene zaboravlja svoje rečenice. To je neobično za druge glumce koji obično pamte svoje rečenice iz filma godinama kasnije.[4]
Richard Attenborough, koji mu je bio redatelj pet puta, rekao je kako je tijekom snimanja filma Shadowlands imao dva različita pristupa sa zvijezdama filma (Hopkinsom i Debrom Winger), koji su se pojavili zajedno u mnogim scenama. Dok je Hopkins volio izbjegavati probe, preferirajući spontani nastup, Winger je stalno držala probe. Kako bi sve funkcioniralo, Attenborough je tijekom njezinih proba Hopkinsa držao podalje, zovući ga tek na zadnju probu prije snimanja. Redatelj je hvalio Hopkinsa zbog "njegove izvanredne sposobnosti da te uvjeri kad ga čuješ iako on to izgovara prvi put. To je nevjerojatan dar."[2
Hopkins je glumio mnoge povijesne i izmišljene ličnosti kao što su:

* John Quincy Adams (Amistad, 1997.)
* William Bligh (Bounty, 1984.)
* Charles Dickens (The Great Inimitable Mr Dickens, 1970.)
* John Dutton Frost (Nedostižni most, 1977.)
* Bruno Hauptmann (The Lindbergh Kidnapping Case, 1976.)
* Abraham Van Helsing (Drakula, 1992.)
* Adolf Hitler (Bunker, 1981.)
* C. S. Lewis (Shadowlands, 1993.)
* David Lloyd George (Mladi Winston, 1972.)
* Pierre Bežukov (Rat i mir, 1972.)
* Frederick Treves (Čovjek-slon, 1980.)
* Richard Nixon (Nixon, 1995.)



* Sveti Pavao (Petar i Pavao, 1981.)
* Othello (Othello, 1981.)
* Pablo Picasso (Život s Picassom, 1996.)
* Quasimodo (Zvonar crkve Notre Dame, 1982.)
* Yitzak Rabin (Pobjeda u Entebbeu, 1976.)
* Richard Lavljeg Srca (Zima jednog lava, 1968.)
* Marko Licinije Kras (Jeff Wayne's Musical Version of Spartacus, 1992.)
* Tit Andronik (Tit, 1999.)
* Zorro (Zorro - maskirani osvetnik, 1998.)
*